HADIS O NAMAZU

Prvo za što će čovjek biti pitan na Sudnjem danu jeste namaz....

HADŽI SINANOVA TEKIJA

HADŽI SINANOVA TEKIJA

Hadži Sinanova tekija u Sarajevu je jedna od najreprezentativnijih tekija u Bosni i Hercegovini danas, jedinstven primjer tekijske arhitekture u Sarajevu, ali i mnogo šire. O ovoj tekiji pisali su mnogi analizirajući sve njene segmente bilo arhitektonske, likovno-kaligrafske ili pak pišući o njenoj historiji osvrćući se na njenu gradnju i njenog mecenu. Pitanje ko je tačno tekiju podigao i kada prekriveno je pričama i predajama iz kojih je teško razaznati šta je tačan historijski podatak, a šta ne.

Uz Hadži Sinanovu tekiju veže se imesilahdara (ar./pers., službenik na službi kod vezira ili paše koji se brinuo o čuvanju i održavanju oružja) Mustafe-paše i njegovog oca Sinan-age, a ovoj dvojici ljudi ispričane su i brojne priče u vezi sa gradnjom tekije. Mehmed-efendija Kalabić u jednom svom radu naslovljenom pod ‘Hadži Sinanova tekija’, a objavljenom u Glasniku zemaljskog muzeja 1890. godine, donosi jednu verziju priče o njenom nastanku: “Nakon što je sultan zauzevši Bagdad došao u Carigrad, pozva vjernog vezira silahdar Mustafu-pašu, te ga upita zna li u carevini neku veću varoš u kojoj nema tekije. Vezir odgovori da u Saraj-Bosni (Sarajevu) nema onakve tekije kakvu sultan želi. Sultanu se svidje odgovor te upita vezira imal’ nekog kome se može povjeriti da tekiju sagradi. Vezir predloži svoga oca hadži Sinan-agu. Brzo bi hadži Sinan-aga obavješten o gradnji tekije. Vrlo brzo hadži Sinan-aga kupi zemljište na Bistriku u ‘Šejhovim dugonjama’. Ali gradnju nije ni počeo, a u snu mu pred oči dođe nepoznat čovjek te mu kaza da tekiju ne gradi na tom mjestu nego da gradi u sjevernom dijelu Sarajeva. Postupi hadži Sinan-aga onako kako mu san kaza i kupi prostranu njivu u mahali Kadi Bali-efendije. Započe gradnja i tekija bi vrlo brzo gotova.” Dakle, po ovoj verziji tekija je podignuta u spomen osvojenja Bagdada od novca koji je dao sam sultan. Druga priča kazuje da je tekiju dao sagraditi sam sultanov vezir Silahdar Mustafa-paša. Naime, on je tekiju podigao za svog oca hadži Sinan-agu koji je bio sarajevski trgovac. Hadži Sinanova tekija podignuta je na mjestu koje se danas nalazi između ulica Sagrdžije, Alije Džerzeleza i Logavine, a poviš tekije (na sjeveru) je džamija Sarač-Alijina (džamija Vrbanjuša). Precizna godina njene gradnje nikada nije utvrđena, ali se pretpostavlja da se radi o periodu između 1638. i 1640. godine. Hadži Sinanova tekija gotovo u cjelosti sazidana je lomljenim i klesanim kamenom. Dva kata imaju samo semahana i dio nad ulazom, dok su ostali djelovi građevine prizemni. Zidovi od lomljenog kamena su omalterisani, a oni koji su od no klesanog kamena nisu omalterisani, već su no poredani pravilnim horizontalnim i jednoličnim redovima sa precizno urađenim fugama. Kroz haremsku kapiju ulazi se u kaldrmisano dvorište od kojeg sa desne strane se pruža jednako kaldrmisani pasaž koji vodi ka prostorijama: kuhinji, mejdan odaji, kahve-odžak (ar./tur. manja soba u kojoj se kuha kahva i čaj, kuhinja), semahani i drugim pratećim objektima. Iznad prvog kaldrmisanog dvorišta nalazi se, po mnogima, prostorija koja je služila kao stan za šejha tekije, prozorima okrenuta prema ulici Sagrdžije. U sjevernom dijelu ovog tekijskog kompleksa nalazile su se prizemne prostorije, mejdan odaja, malim uskim prolazom odvojena od kahve-odžaka; uz kahve-odžak je semahana. Semahana je prilično prostrana i imamusandaru (tur., vrsta balkona u džamiji, duž cijelog jednog zida ili više zidova, sa no urađenom pregradom od drveta) koja se prostire duž tri zida osim kibletanskog. Pored semahane nalazi se zgrada zidana istim materijalom i tehnikom kao i tekija. Muje zinović pretpostavlja da je ova zgrada bolnica za duševne bolesnike koju spominje Mula Mustafa Bašeskija u svojoj Hronici navodeći da je takva ustanova postojala u Sinanovoj tekiji. Sjeverno od semahane nalazi se turbe otvorenog tipa u kojem je sahranjen Sinan-aga i njegova žena Sakina. Inače prostor iznad Sinanove tekije do Sarač-Alijine džamije je mezarje u kojem se nalazi veliki broj vrlo historijski i umjetnički vrijednih nadgrobnih spomenika. Raspored i spisak prostorije tekije ukazuje na način tekijskog života, osobito tarikat-i Kadirijje, kojem ova tekija pripada. Hadži Sinanova tekija je više puta stradavala, najčešće od požara, ali zahvaljujući činjenici da je građena kamenom odoljevala je potpunom uništenju te je uglavnom uspjela sačuvati svoj prvobitni izgled. Jedna od prvih popravki ove tekije izvršena je 1708/09. godine, o čemu postoji i krono gram nepoznatog pjesnika uklesan na kamenoj ploči di menzija 65x40 cm, koja i danas stoji nad ulazom u semahanu. Tekija je najviše stradala tokom Drugog svjetskog rata, i to 1942. godine prilikom bombardovanja, kada je najveće štete pretrpio kameni zid u ulici Alije Džerzeleza, te jugoistočni ugao semahane, koji je obnovljen 1952. godine. Međutim, kameni zid prema ulici A. Džerzeleza nije obnovljen i vraćen u prvobitno stanje; istina, korišteni su isti kameni blokovi, ali je dvovodni krov tom prilikom zamjenjen betonskim pločama sa obje strane zida prepuštenim po 10 cm. Danas su te betonske ploče zamjenjene kamenim. Iznad kahve-odžaka nalazi se dimnjak koji pored svoje funkcije ima i dekorativnu ulog. Ozidan je od tesanih blokova sedre. Danas u Sarajevu ovakvih dimnjaka skoro da nema više. Dimnjak ima osmougaonu osnovu. Mujezinović navodi da je prilikom konzervacije tekije (1952.) izvršena i restauracija dimnjaka i da je na dimnjak stavljena kapa od pocinčanog lima; isto tako kaže da je to privremeno rješenje, ali ne navodi kakav je prije dimnjak imao završetak. Dimnjak i danas ima gotovo istu limenu kapu, samo bakrenu. Pored arhitektonskih odlika ove tekije posebno se ističe i njena dekoracija na zidovima – kaligraija, te je stoga neprimjereno govoriti o Hadži Sinanovoj tekiji, a ne kazati nešto o njenoj kaligrafskoj dekoraciji, jedinstvenoj u Sarajevu, ali i šire, te predstavlja pravo malo remek-djelo. Najveći broj kaligrafskih zapisa nalazi se na dvorišnim zidovima, pored samog ulaza u tekiju, zatim na zidu kahve-odžaka (vanjskom zidu prema dvorištu), te unutar semahane (oko mihraba). Kaligraja na zidovima nastala je u dvanaestom/ osamnaestom stoljeću. Većina autora, među njima i Handžić, smatra da su ti kaligrafski zapisi isključivo djela Mehmeda Mejlije-efendije, sa čime se Mehmed Mujezinović ne slaže. Godine 1957. kada su vršeni konzervatorski radovi na tekiji došlo se je do potpisa pojedinih kaligrafa, jedan zaklonjen drvenim potpornim stupom u dvorištu, a drugi u semahani. Zahvaljujući ovim radovima postala su nam dostupna imena kaligrafa šejh Ahmeda i šejh Sejjid Fejzulaha. Spomenutog Mehmeda Mejliju Guraniju ipak vežemo za Hadži Sinanovu tekiju zbog toga što je on bio šejh ove tekije, a i čuveni pjesnik. Mujezinović daje tačan broj kaligrafskih zapisa u Hadži Sinanovoj tekiji; na južnom zidu kaldrmisanog dvorišta ima 30, na istočnom zidu 27, a na sjevernom 37 zapisa, ukupno 94 zapisa, sa tri vrste pisma, kui, taliki nesh(dželi). Posebno se ističu zapisi u formama tugre, vazni i čempresa, a sadržaj zapisa su najčešće ajeti iz Kur’ana,hadisi, izreke i zapisi historijskog karaktera (kao što su potpisi kaligrafa koji su radili ove kaligraje). Najveći zapis u dvorištu je zapis u dva friza koji se proteže duž sva tri zida sa početkom na južnom zidu, a završetkom na sjevernom zidu; pisan je dželi-nesh pismom, visine slova 22 cm, uz potpis kaligrafa šejha Ahmeda. Ispod ove velike kompozicije na sva tri zida nalazi se mnoštvo manjih zapisa koji su uokvireni debljim linijama crvenkaste boje, a onda sa po dvije tanke linije crne boje. Raspored ovih manjih kompozicija kaligrafski je asimetričan, skoro da bi mogli reći da su kompozicije razbacane po zidovima te ih je teško posmatrati jer ljudskom oku ne daju mira, međutim, kaligrafski svaki zapis ima iznimnu umjetničku vrijednost, jer svaka kompozicija vrlo vješto urađena zasebna cjelina. Ovom prilikom izdvojit ću samo neke kaligrafske kompozicije iz ove kaligrafske bašte. Na južnom zidu dvorišta nalaze se dvije vrlo vrijedne kompozicije u formi koje podsjećaju na vazne. Dakle, ove dvije kompozicije imaju formu različitih vazna, također i različitih dimenzija. Jedna je kompozicija veličine 42x24 cm, a druga 39x22 cm. Također su i različitog sadržaja. Sadržaj prve kompozicije u prijevodu znači, “Naš prvak je šejh Abdulkadir Gejlani”, a druge, “Sve je prolazno osim Boga”. Još jedna zajednička osobenost ove dvije kompozicije je ta da su pisane dva puta (s desna na lijevo i obratno), što zahtijeva posebno znanje i vještinu. Isti način duplog pisanja uočljiv je i u zapisu koji je u formi dva čempresa; na kompoziciji dimenzija 39x21 cm, piše, “Bože, koji si početak svake stvari i koji sve znaš”. Na južnom zidu svojom formom i stilom pisma ističe se kompozicija u formi kružnice (rozeta) prečnika 45 cm pisana ku pismom. način duplog pisanja uočljiv je i u zapisu koji je u formi dva čempresa; na kompoziciji dimenzija 39x21 cm, piše, “Bože, koji si početak svake stvari i koji sve znaš”. 

 

Na južnom zidu svojom formom i stilom pisma ističe se kompozicija u formi kružnice (rozeta) prečnika 45 cm pisana kui pismom. Tekst pisan uz unutarnji rub kružnice glasi, “Nema božanstva osim Jednoga, a Muhammed je Njegov poslanik” (dvanaest puta), a harfovi poput elifa ilama, koji imaju izraženu vertikalu, izduženim vrhovima formiraju u središtu rozete poseban geometrijski ornament koji se u kaligraji naziva ‘Sulejmanov pečat’. Također, vrlo vrijedna kompozicija je ona koja se nalazi na zidu kahve-odžaka do ulaza u semahanu. Oblik ove kompozicije je ponovo rozeta, prečnika 2,85 m, pisana kufi pismom i potpuno iste sadržine kao narozeti u južnom zidu dvorišta. Ova kaligrafska kompozicija naslika- na je al-fresko tehnikom u dominirajućoj crnoj boji sa diskretno izvedenim pojedinim dijelovima u crvenoj boji. Značajno je naglasiti da kaligrafski zapisi nisu ispisani odjednom ili u istom vremenu, nego su nastajali tokom gotovo cijelog postojanja tekije. Na kraju treba kazati da je Hadži Sinanova tekija služila kao centar gdje se pored redovnih derviških obreda po kadirijskom usulu izučavao tesavvuf, čitala i studi rala najznačajnija književna djela pisana na perzijskom, turskom i arapskom jeziku. I šejhovi ove tekije pisali su pjesme kao već spomenuti Mejlija, ali i glasoviti Hasan Kaimija.

Preuzeto iz Časopisa BEHAR BR. 95